Interes prvog reda Đukanovića i njegovog najbližeg okruženja nije emancipacija zemlje u smislu izgradnje Crne Gore kao demokratskog, slobodnog i otvorenog društva, već je to na međunarodnom planu približavanje onim centrima koji će tolerisati autokratski način vladavine, kaže Lekić
Stanje u Crnoj Gori zahtjeva imperativ odgovora svih demokratskih snaga u crnogorskom društvu. Vjerujem da dolazi dan u kojem će se napustiti primitivno poimanje politike u opoziciji kao čekanje prilike da se nekome nešto podvali, rekao je u intervjuu za „Dan” lider Demosa Miodrag Lekić.
• Kako tumačite najnovije ocjene američkog predsjednika Trampa o Crnoj Gori?
– Oba pitanja – usputna ocjena predsjednika Trampa o Crnoj Gori, ali i ocjene u Crnoj Gori, posebno vlasti o Trampu – jednako su zanimljiva i karakteristična. Prvo, recimo da je Crna Gora bolje prošla kod Trampa nego kod Klintona, koji je našu zemlju zamijenio sa Makedonijom. Ruku na srce, nijesmo ni očekivali od predsjednika Trampa romantizovani opis Crne Gore koji se može naći kod Ficdžeralda, velikog američkog pisca u njegovom slavnom romanu „Veliki Getsbi”.
Ovako, ostaje pitanje šta je Tramp podrazumijevao kada je govorio o Crnogorcima kao o „vrlo agresivnom narodu”, u vremenu kada je taj isti narod na ovom prostoru doživio slom mnogih vrijednosti, posebno kroz kontinuiranu kriminalizaciju crnogorskog društva. Trampova izjava je imala više poentu ka NATO-u. On je u izbornoj kampanji govorio da je NATO prevaziđena tvorevina iz perioda hladnog rata. Utisak je da se Tramp, u međuvremenu, prilagodio mnogim političko–vojno–strateško-finansijskim faktorima u Americi o kojima je, po prvi put javno govorio general i predsjednik SAD Ajzenhauer još 1954. godine, kao o bitnim komponentama američke politike.
U najkraćem, Trampova izjava, podstaknuta i od novinara, valjda je trebalo da humorno izrazi apsurd da NATO ratuje zbog neke zemlje poznate po „agresivnom” narodu, čime bi čak otpočeo i Treći svjetski rat. U svakom slučaju, izgovorene riječi predsjednika Trampa imaju više značenja. Vraćajući se povezanim aktuelnostima od nešto većeg značaja, želim da naglasim da je susret dvojice svjetskih lidera u Helsinkiju imao i važne momente od šireg značaja.
• Na koje konkretno mislite?
– Mislim, prije svega na dogovor, koji je zatim potvrđen i u Pentagonu, o susretima i saradnji dvojice ministara odbrane dvije zemlje koji se inače nijesu sastali od 2015. godine. Dakle, dogovorena saradnja ministara odbrane dvije najveće nuklearne sile, u konkretnom slučaju Matisa i Šojgua, može biti za normalan svijet samo dobra vijest.
• Govorite o karakterističnim, pa i različitim izjavama iz crnogorske vlasti o Trampu u kontekstu njegove poslednje izjave. Na šta konkretno mislite?
– Ne radi se samo o različitim ocjenama punktova crnogorske vlasti o američkom predsjedniku povodom poslednje izjave. U pitanju su, u dužem periodu, prave kampanje protiv predsjednika Trampa, sve to uz širenje, gotovo histerične antiruske kampanje. To čini jedan krak Đukanovićevih službi, a plasira se u kontrolisanim medijima, od „Pobjede” preko ostalih u istoj službi. Tamo se redovno objavljuju tekstovi, čini se plaćenih crnogorskih lobista iz SAD, konkretno Bugajskog i Severa koji crnogorsku javnost edukuju o Rusiji, prilično agresivnom propagandom. U tim tekstovima se manje ili više otvoreno napada i predsjednik Tramp. Ako tome dodamo kopiju iste te propagande, kroz komentare domaćih režimskih autora, čak i crnogorskih ambasadora iz inostranstva van svake diplomatske prakse, tragikomično umišljenih u odbrani crnogorskih interesa time što će održati kritičku lekciju Trampu, Rusiji, i povremeno Evropskoj uniji ako uznemirava Đukanovića, onda možemo doći i do više zaključaka. Međutim, ovdje valja primijetiti nešto umjerenije izjave o ovim osjetljivim pitanjima iz Markovićeve vlade. One se, ima se utisak, razlikuju od prethodnih komentara iz Đukanovićevih službi gdje se, po svemu sudeći, ipak nalazi težište vlasti. Ali ovdje smo na terenu unutrašne politike – i igara na dvoru i oko njega.
• Do kojih zaključaka se može doći?
– Atmosfera novog hladnog rata u kojoj interesni momenti sasvim nadmašuju vrednosne donijela je koristi Đukanoviću i njegovom okruženju. Kao što je poznato, njegovi glavni trenuci, praćeni čuvenim izjavama -- od gazimestanske faze do natovske, bili su tokom ratova 1991. godine do 1995. godine, zatim 1999. godine, gdje se svrstavao na strani jače sile, u prvom slučaju na strani Srbije, u drugom SAD.
Sada sa proklamovane „linije vatre” ova vlast se opet opredjeljuje na stranu jačeg tražeći od nje da zažmuri nad kriminalom i korupcijom u ovoj zemlji, posebno ulogom pojedinaca u tome. Tako da je crnogorska vlast, posebno Đukanović, više nego zadovoljna da umjesto zaslužene distance i ukazivanja na njihovu odgovornost za stanje kriminala i korupcije u zemlji – sada preko NATO realnosti, makar sve to izgledalo grotesno, upadnu u elitni klub svjetskog okupljanja. E, oni sada navijaju da i u američkoj unutrašnjoj politici izbiju u prvi plan snage još jače konfrontacije na međunarodnom planu, koje bi dovele do neke nove blokovske podjele, makar to sve pogoršavalo i zaoštravalo stanje u svijetu, kako bi se zbili redovi i još više zaboravilo na vrednosne aspekte članova tog društva.
Naravno da antiruska politika u pomenutoj organizaciji, u tekstovima pomenutih autora proizvodi kao neminovni efekat i uspon proruske politike u Crnoj Gori. Lično smatram da se uz legitimnost spoljnopolitičkih izbora, treba uzdržavati od pretjeranog učešća u meču imperija, najmanje uobraziti da kao bokseri određene kategorije udaramo mnogo snažnije, zapravo nekoliko kategorija jače.
• Šta mislite o sve češćim euroskeptičnim izjavama šefa crnogorske države Mila Đukanovića?
– Interes prvog reda Đukanovića i njegovog najbližeg okruženja nije emancipacija zemlje u smislu izgradnje Crne Gore kao slobodnog, otvorenog, demokratskog društva, već je to na međunarodnom planu približavanje onim centrima koji će tolerisati autokratski način vladavine i tako doprinositi trajanju njegove vlasti. Po onome što predsjednik države izjavljuje, posebno kako preko svojih službi orkestrira primitivnu propagndu protiv EU, sve to govori da se on plaši od eventualnog prodora evropskih pravila u Crnoj Gori i ozbiljnijeg konstituisanja pravne države. I da će sve uraditi da u Crnoj Gori ne dođe do utemeljenja takvih vrijednosti.
Ovome treba dodati da Đukanoviću idu naruku povremene i očigledne zbrke na međunarodnom planu, pa i među zapadnim saveznima. On zapravo priželjkuje scenario, ako ne raspada, ono marginalizacije Evropske unije.
• Smatrate li da je Plan izbornih i drugih reformi koji su predstavili Demokrate i URA, dobra osnova za stvaranje uslova za fer izbore?
– Smatram da bi to mogao da bude mogući put, zapravo pokušaj institucionalnog traženja rješenja za koji su se opredijelile pomenute dvije stranke. Iako u ovom trenutku sam metod rada, saglasnosti svih aktera nijesu baš najasniji, pa zato još ništa faktički nije ni počelo, dakle uprkos tome Demos će se sa dužnom i opoziciono kolegijalnom pažnjom odnijeti prema pokrenutoj inicijativi.
• Kakvi treba da budu odnosi u opoziciji u narednom periodu i kako dalje protiv DPS-a koji je sada evidentno ojačao?
– Stanje u zemlji zahtijeva imperativ odgovora svih demokratskih snaga u crnogorskom društvu. Vjerujem da dolazi dan u kojem će se napustiti primitivno poimanje politike u opoziciji kao čekanje prilike da se nekome nešto podvali. Nije teško zaključiti da su samo ozbiljni, kolegijalni, kulturni odnosi koje teže formiranju zajedničkog opozicionog imenitelja, u jednoj ili dvije kolone, ozbiljna, potencijalno pobjednička formula.
Ukratko, potrebno je pokrenuti složenu, racionalnu, potencijalno politički uzvišenu ideju okupljanja svih opozicionih demokratskih snaga s ciljem demokratizacije zemlje, čiji je prvi zadatak dekriminalizacija crnogorskog društva. Sve to podrazumijeva i javna okupljanja građanskih snaga društva bez partijskih boja i interesno parcijalnih kombinacija.
Brisel da razmisli o klauzuli balansa
• Najistaknutiji čelnici režima nastavljaju sa verbalnim napadima na nezavisne medije i opoziciju. Vaš komentar?
– Svjedoci smo da Đukanović inspiriše i organizuje nove potjernice za novinare i nevladine organizacije, opozicione snage, zapravo autokratski upreže paradržavnu mašineriju u odborima i savjetima. Njegove službe istim ciljem organizuju i finansiraju dežurne denuncijante iz pseudo kulture i takozvanog novinarstva. I tu nema lovostaja. Da će „svi doći na red”, glasi poruka koja odlazi u istoriju, kao i ona „jedan zaposleni, četiri glasa”. Ovoga puta dolazi iz najproduktivnijeg punkta za izvršavanje dobijenih zadataka.
Kretanja ka totalnoj autokratiji, dakle sužavanju i onako malo osvojene demokratije zahtijeva odgovor demokratsko-građanskih snaga alternative u zemlji kao i vrednosni, ne samo interesni, stav međunarodnih faktora involviranih u procese u Crnoj Gori.
Brutalno izbacivanje prvakinje borbe protiv kriminala i korupcije u Crnoj Gori iz Agencije za sprečavanje korupcije, staljinističko pretvaranje početno autonomnog i profesionalnog Javnog servisa u gazdin tabloid po obrascu Pinka, samo su primjeri gotovo nadrealnih dimenzija beskrupolozne autokratije i despotije.
Ako EU, odakle se povremenu čuju kritički glasovi, ovoga puta ne preuzme nešto ozbiljnije poput klauzule balansa, mislim da će se zapravo otvoriti perspektiva da upravo Milo Đukanović primijeni klauzulu balansa samoj Evropskoj uniji kada se prvi put nešto naljuti na nju zbog zahtjeva da se pokažu konkretni rezultati na planu borbe protiv kriminala i korupcije.
Možda će biti i pravedno da se maske do kraja skinu i neko nekome primijeni klauzulu balansa, jer trenutno na djelu imamo klauzulu o licemjerstvu pregovaračkih partnera. Problem je što građani postaju sve više koleteralna šteta ovog neobičnog partnerstva.