Treba se podsjetiti sa distance od 20 godina na uzroke, ratna događanja i posljedice rata 78 dana, 1999. godine. Bez gnijeva i pristrasnosti. Ako to možda nije moguće, ili nije moguće do kraja kod sukobljenih strana, ipak je neophodana puna istina.
A upravo je istina dobro stradala, prije, tokom i poslije rata. I to od sve tri strane. NATO strana se u tome nije razlikovala, pa i u počinjenim zločinima, od balkanskih partnera, prijateljskih i neprijateljskih.
Jedna od mogućih interpretacija tog rata se pojavila iste godine u komentaru oktobarskog broja Foreign Affairs, prestižnog američkog časopisa za međunaronu politiku, pod naslovom “ Perfektan promašaj” ( Perfect Failure).
Bez sumnje, ostaju dalekosežne posledice tog rata ne samo na balkanskom prostoru, već i međunarodnom planu. One traju i danas.
Crna Gora je na specifičan način živjela svoju dramu tog rata. Nažalost i sa nevinim žrtvama. Posebno zločin u Murinu ostaje dio neizbrsive istorije i kolektivne svijesti u Crnoj Gori.
Koliko je vremena trebalo da prođe da bi vladajuća elita ovdje – poslije huškanja na represije prema Albancima na Kosovu, zatim saradnje sa nosiocima agresije na zemlju kojoj su pripadali makar i tranziciono – rekla nešto nepropagandno i ozbiljno, s porukom vrijednosnog izgrađivanja jedinstva zemlje. Na bazi iskustva istorije. Daleke i one nedavne.
Zato treba primjetiti da je današnja izjava premijera Markovića, makar u nekim segmentima, imala elemente ozbiljnosti.
Za razliku od hora jednostrane, dnevne propagande, plaćenih falsifikatora, u kojoj su lažne interpretacije i ciljanje podijele u društvu obrazac za trajanje na vlast. I to trajanja, dobrim dijelom, na osnovama kriminala i korupcije, te ontološke bolesti crnogorskog društva.
