Povodom Đukanovićevog istupa u Tivtu
Mogla bi biti i zabavna za proučavanje najnovija tragikomična faza Mila Đukanovića, sada već eminentno istoričara i sociologa religije, da njegovo očigledno nekontrolisano stanje ne podstiče uznemirenja građana i nove, duboke, riskantne podijele u Crnoj Gori.
Samozvani čuvar identiteta Crne Gore, koji je tokom 30 godina vladavine promjenio nekoliko nacionalno-crkvenih stanja, svojim najnovijim javnim ispadima i neminovnim reakcijama proizvodi na unutašnjem i međunarodnom planu sliku zemlje u dubokoj krizi identiteta.
Treba li podsjećati da je Đukanović u maju 1998. u Beogradu inferiorno i duboko otuđen od naroda i crnogorske tradicije obećao tadašnjem patrijarhu Pavlu sledeće: “ Crnogorska država će podržati Srpsku pravoslavnu crkvu u odnosu na nepostojeću i samozvanu Crnogorsku crkvu , i da će ime, dostojanstvo i imovina mitropolije crnogorsko primorske biti zaštićena.”
Danas, u izbornoj 2020. godini, Đukanović opet nedržavnički, otuđen od građana i ustavnih postulata laičke države agresivno zagovara drugu krajnost, sada primitivnog “ćeranja” iste crkve iz Crne Gore, dajući joj time u javnosti tretman žrtve.
Umjesto osmišljenje strategije prevladavanja složene crnogorske istorije, čiji je sastavni dio i vjersko pitanje, između ostalog i ozbiljnim javnim dijalogom sa crkvom, Đukanović i njegovi sledbenici čine od raspolućene Crne Gore epicentar konfesionalnih sukoba, nemoralno gurajući njene građane u konfliktne rascjepe.
Ipak svima je jasno da se iza ove, navodno vjerske teme i zemaljskih dana crkvene imovine, kriju prizemni motivi čuvanja vlasti i sumnjivo stečene ogromne imovine samog Đukanovića, njegove porodice i klijenata oko njih, što treba obezbijediti još jednom izbornom pobjedom.
Zato su namjerno i prekinuti potencijalni dogovori u skupštini s ciljem kontrole izbora u parlamentu, kako bi još jedni izbori prošli – rečeno crkvenim jezikom kojim sada partijski predsjednik ekspertski vlada – u znaku “ sudnjeg dana” nakon kojeg dolazi “spasenje”.
U nastaloj situaciji ostaje i pitanje odgovornosti drugih u sistemu vlasti, kako u partijskim tako i institcionalnim strukturama – da li će u stilu laičkog sveštenstva aminovati sve što im poglavar naredi ili će makar glasom savjesti pokušati da zaustave proizvedeni, sve veći i riskantniji haos u zemlji.
