Nikšić, grad piva i čelika je stara, nadaleko poznata sintagma, kojom je ovaj grad dugi niz godina karakterisan kao jak industrijski centar i privredni potencijal naše države. Pivo je već odavno privatizacijom prešlo u inostrane ruke. Ovaj brend je samo utopljen u moru drugih zvučnih imena .
Čelik je bio okosnica razvoja grada, što u ekonomskom pogledu, kroz Željezaru, gdje su brojne i brojne, ne samo nikšićke porodice našle posao i tako riješile stambena i materijalna pitanja. Sa druge strane Čelik je i kroz svoju sportsku stranu predstavljao svojevrstan mladalački bunt. Brojna nikšićka omladina je imala mogucnost da bodri svoj klub, koji je bio realno sa ograničenim kapacitetima i dometima, ali sa ništa manjom željom za pobjedom i uspjehom. Kao što je ugušena privreda, guši se i nikšićki sport. Borbena, navijačka atmosfera, koja je krasila nikšićke stadione i sportske dvorane polako jenjava, postaje sve tiša, zato što i sam grad polako, ali "sigurnim" korakom postaje ono što većina nas nije željela. Postaje pretežno starački grad, gdje omladina pronalazi način kako da preživi i obezbijedi sebi neku bolju budućnost, velikim brojem bježeći iz grada. Svjedoci smo da su autobuske linije u jutarnjim terminima prepune radnika, koji svakodnevno putuju u Podgoricu na posao. Takođe smo svjedoci da je veliki broj naših poznanika i prijatelja promijenio mjesto boravka, bilo da su otišli u Podgoricu, na primorje ili napustili granice države.
Svemu ovome nas je dovela centralizacija i separacija crnogorskog društva. Sve ključne državne institucije su preseljene u Podgoricu, što je povuklo i migraciju stanovništva ka centru.
U suštini nama ništa nije 'kriva' Podgorica, krivi su ljudi, koji su ovdje rođeni, živjeli određeni dio života ili još uvijek žive, ali su okrenuli leđa svom gradu. Nikšić se gasi nestručnošću rukovodećih kadrova, malom željomm državne uprave i nedostatkom lokal patriotizma ljudi koji su mogli svih ovih godina to da promijene. Svjedoci smo da je sve veći broj mladih bez posla, ne samo onog za koji su se školovali, već bilo kakvog. Život se svodi na 'od danas do sjutra'. Sve je manje sigurnosti za nikšićku omladinu da stvaraju porodicu i da život zasnivaju ovdje. Tome u prilog idu i podaci o stopi nataliteta, koji su sve lošiji i lošiji. Nikšić planski nestaje.
Brojni mediji pokazuju da lokalna vlast i pored ovako poraznih rezultata i životnoh standarda, uopšte nema problem da svoj nerad dobro naplati. Plate lokalnih funkcionera ne zaostaju za platama funkcionera nekih većih, bogatijih i uspješnijih gradova.
Nikšiću se nikad nije moglo zamjeriti na nedostatku ljudskog potencijala, bilo da je to u sportskom, radničkom ili naučnom smislu. Većina tih kadrova stagnira i čeka neko bolje sjutra, da bi pokazali šta mogu, znaju i umiju. Većina njih je prevalila polovinu svog radnog vijeka, čekajući, nadajući se da će neko biti pametan u izvršnoj vlasti ovog grada ili države i omogućiti im da imaju normalan život, po mjeri čovjeka.
Sticajem okolnosti, lokalni izbori su zakazani za period izlaska iz dubokog zimskog sna i rađanja proljeća. Neka vjesnik proljeća konačno dođe u nikšićku privredu i vrati ovaj posrnuli grad na mjesto koje mu je oduvijek pripadalo.
Bojan Milović, član GO Demos-a i član OO DEMOS-a u Nikšiću
