Jerusalim jeste središte istorije svijeta. Izrečeno nije retorički uzlet, još manje je orginalno otkriće. Riječ je o tvrdnji koja se zasniva na činjenicama koje opet svojom fascinantnošću daju karakter svetosti grada koji postoji 5000 godinaJerusalim jeste središte istorije svijeta. Izrečeno nije retorički uzlet, još manje je orginalno otkriće. Riječ je o tvrdnji koja se zasniva na činjenicama koje opet svojom fascinantnošću daju karakter svetosti grada koji postoji 5000 godina
Penja sam se na sveštenu goru
sa koje je strašno predskazanje
svoje sudbe Jerusalim čuo.
Iguman Stefan u “Gorskom vijencu”
Konflikt, istorija, paralalne istine
Sudbina Jerusalima, najstarijeg svetilišta jevreja, muslimana i hrišćana, opet je aktuelna, velika tema. Nažalost, dramatično i tragično velika jer se sa jedne strane zbog Jerusalima ovih dana objavljuje i počinje nova, treća intifada Hamasa, a sa druge kreću izraelski odgovori borbenim avionima i tenkovima. Svemu je prethodila najava američkog predsjednikaTrampa da će SAD preseliti svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim i tako de facto priznati Jerusalim za glavni grad Izraela. Nova burna situacija, ne slučajno, izaziva pažnju cijelog svijeta.
Jerusalim jeste središte istorije svijeta. Izrečeno nije retorički uzlet, još manje je orginalno otkriće. Riječ je o tvrdnji koja se zasniva na činjenicama koje opet svojom fascinantnošću daju karakter svetosti grada koji postoji 5000 godina. Snaga biblijskog grada, u religioznim ili sekularnim fascinacijama svejedno, čitavu priču pretvara u isti mah stvarnom i nebeskom. Dovoljno je reći su na tom kamenu, tako izvori kažu, koračali proroci Mojsije, Isus, Muhamed.
Njegošev Iguman Stefan govori da se penjao na sveštenu goru, misleći na Maslinoviu goru, brežuljak u neposrednoj blizini Jerusalima odakle je, prema Bibliji, Isus održao čuvenu besjedu u kojoj je govoreći o “posljednjem vremenu” prorokovao propast Jerusalima. Između ostalog i riječima: “Neće ovdje ostati ni kamen na kamenu koji se neće razmetnuti.”
Vraćajući se iz ovih daljina aktuelnoj temi, sada označenoj kao primarno geopolitičkoj, vraćajući se i začas i Crnoj Gori decembra 2017, zabelježimo i da se naš gost, veliki turski pisac Orhan Pamuk već u prvom susretu sa crnogorskom publikom civilizovano osvrnuo na temu Jerusalima i dramatičnost njegovog trenutka, izražavajući nadu da potencijalne posljedice neće otići ka nekontrolisanim destrukcijama već napaćenog naroda tamo.
Izjava američkog predsjednika Trampa nije uzburkala situaciju samo u Palestini, u Izraelu, u regionu Bliskog istoka. Ovih dana reaguju mnogi - međunarodne organizacije, ali i pojedinačne države, pa i daleke zemlje, svi zainteresovani za pravedno rješenje i sudbinu svetog mjesta tri monoteističke religije.
Hor reakcija je okupio neočekivana savezništva, zapravo koaliciju protesta, manje ili više otvorenih - od pape Franja, kralja Jordana Abdulaha II, visoke evropske predstavnice za spoljnu politiku Mogerini, francuskog predsjednika Makrona, ruskog predsjednika Putina, turskog predsjednika Erdogana, itd. I Saudijske Arabija, veliki saveznik SAD, saopštila je da jse riječ o neodgovornoj odluci američkog predsjednika.
Lideri muslimaskih zemlja su na samitu u Istanbulu, pored proglašavanja američke odluke ništavnom, pozvali svijet da prizna istočni Jerusalim kao glavni grad države Palestine. Ovom samitu su se hitno odazvali lideri zemalja koje inače nije lako sastaviti zajedno, između ostalih predsjednik Irana, Libana, Jemena, jordanski kralj, kuvajtski i katarski emir, predsjednik Indonezije, Azerbejdžana, pakistanski i avganistanski premijer i, razumije se, palestinski predsjednik
Unilateralne odluke koja dodiruju prava, istoriju i religiju
Postoje razlozi i posljedice američke odluke. Od Niksona, pet američkih predsjednika je posjetilo Jerusalim. Istina, nijedan do kraja nije rekao da priznaje Jerusalim za glavni grad Izraela.
Američki kongres je 1995. usvojio “Akt o jerusalimskoj ambasadi” koji poziva vladu da premjesti američku ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim, glavni grad Izraela. Klinton, Buš i Obama su svojim aktima odlagali primjenu odluke Kongresa.
S druge strane, Izrael je još januara 1950, poslije prvog rata sa arapskim državama, donio rezoluciju o Jerusalimu kao glavnom gradu Izraela. Kasnije, 1980. godine, izraelska vlada je, ovoga puta zakonom, proklamovala Jerusalim kao glavni grad Izraela, u kome funkcionišu državne institucije - parlament, vlada, ministartstva, vrhovni sud...
Svijet nije priznao odluku izraelske vlade. Ni u sporazumu iz Oslu 1993. nije razriješen problem Jerusalima, ostavljjaući da se to nasloženije pitanje ukupno zamršenog konflikta riješi daljim pregovorima.
U ovoj priči sa mnogo, zapravo previše, istorije, postoji i istorija rezolucija Ujedinjenjih nacija. Počnimo od one prve (opet “istorijske”) koju je Generalna skupština UN usvojila 29. novembra 1947. Ova rezolucija predviđa formiranje dvije države - Izraelsku državu u prostoru 14.000 km2 sa jednim milionom stanovnika, većinski Jevreja. Druga, arapska država, treba da ima 11.000 km2 sa 100.000 Arapa i 10.000 Jevreja. Ista rezolucija je predviđala poseban status Jerusalima i svetih mjesta kao corpus separatus, entitet pod međunarodnim nadzorom u kojem bi zajedno živjeli Arapi, Jevreji i druge etničko - religijske zajednice.
Događaji su se zatim smjenjivali velikom brzinom, ratovima, pobjedama i porazima, sa svim posljedicama novih odnosa snaga. Britanci 14. maja 1948. objavljuju kraj svog protektorata u Palestini, a sjutradan, 15. maja, Jevreji proklamuju formiranje nove, stare države Izrael. (Igrom istorije, Staljinov SSSR je među prvima priznao državu Izrael, u svakom slučaju prije SAD). Istog dana, zapravo nekoliko sati nakon što je David ben Gurion proglasio Izrael, nova izraelska država je bila prinuđena da se brani od zajedničkog napada pet država - Libana, Sirije, Jordana, Iraka i Egipta. U ratu koji će izgubiti, arapska vojna koalicija je uspjela da zauzme istočni dio Jerusalima sa Starim gradom. Iako su zatim usvajane nove rezolucije modifikujući corpus separatum Jerusalima, grad je faktički bio podijeljen na dva dijela.
Administrativni savjet Jerusalima je pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija pripremio Statut grada koji je predviđao podijeljenu suverenost u Jerusalimu - izraelsku u zapadnom dijelu grada, arapsku (preciznije jordansku) u istočnom i muslimanskom dijelu starog grada, dok bi međunarodna zajednica upravljala drugim, hrišćansko-jevrejskim dijelom starog grada. Dodatne komplikacije su dolazile iz hrišćanske zajednice zbog pravoslavno-katoličkog rivaliteta.
Novi izraelsko-arapski ratni konflikt koji je otišao u istoriju kao “Šestodnevni rat” 1967. je donio, opet pobjedom Izraela, nove odnose snaga i u Jerusalimu, nove realnosti - kako bi se to eufemistički nazvalo u diplomatiji.
Zaustavljam se sa daljim pregledom izraelsko-arapskih ratova i posljedicama koje su imale po Jerusalim, upravo zadržavajući se na upotrebljavanoj i zloupotrebljavanoj sintagmi “nove realnosti kojima se treba prilagoditi”.
Obrazlažući svoju odluku, Tramp je upravo naglasio riječi: “Priznajmo realnost”. Državne institucije Izraela već funkcionišu u Jerusalimu. Nedostaju u mistično-religioznom Jerusalimu samo ambasade koje treba prebaciti iz, dobrim dijelom, kosmopolitiskog, laičkog, neopterećenog toliko istorijom Tel Aviva.
Ipak, neizvjestan kraj priče
Grad isuviše vremenski traje svojom ekstremno složenom, istorijsko-religioznom fizionomijom da bismo mogli govoriti o nekom definitivnom ishodu Jerusalima. Mističnost, nepredvidljivost grada, treba priznati i poštovati. Njemu ne može biti presuđeno ni selektivnim sjećanjima na “svoj Jerusalim”, niti unilateralnim odlukama, još manje onim kolonijalnog karaktera. I sam Tramp, u svojim izjavama koje su podigle buru, kaže: “Jerusalim mora ostati grad u kome će se moliti jevreji, muslimani i hrišćani”. Rekao je i da je potreban novi pristup u rješavanju problema, dodajući da je dosta bilo hipokrizije. I to je tačno. Iscrpljene su sve stilske figure u govorima o miru, isuviše je bilo Nobelovih nagrada za mir tokom proteklih decenija povodom mirovnih solucija između Palestine i Izraela. Mira koji nije stigao.
Dominirao je, i ne samo na Bliskom istoku, cinizam “kontolisanih konflikta”. Međunarodno pravo je krajnje relativizovano, čak i namjerno kompromitovano u odnosu na alternativu “odnosa snaga”.
Ako nema racionalnih i pravednih rješenja, možda se treba uzdati u snagu mističnosti Jerusalima. Ovdje smo na terenu nepredvidljivosti. Uostalom, bilo je sasvim nepredvidljivo da grad bez strategijskog značaja, udaljen od mora i glavnih trgovačkih puteva, bez vode, uz tešku klimu- postane univerzalni grad, svjetske slave.
Priča se nastavlja.
