Utisak je da kandidat DPS-a za gradonačelnika potcjenio građane Podgorice nudeći im proizvodnju neprijatelja, umjesto ozbiljnih inicijativa za rješavanje nagomilanih problema u nažalost sve više kriminalizovanom gradu
Priznajem da jeste lični pad baviti se Ivanom Vukovićem, ali imajući u vidu sporedan, dakle koleteralni status pomenute osobe u redovima koji slijede opredijeljujem se na odgovor Đukanovićevim službama podzemnog daha čije je poruke Vuković, kandidat za gradonačelnika Podgorice samo pročitao.
Mada smo se navikli na ovdašnji fenomen da izvještaji i upustva policijsko-specijalnih službi Mila Đukanovića dobijaju pojavne oblike kroz polusvijet iz kontrolisanog novinarstva, poltronske politike i sličnh ambijenata Vuković očigledno ambicozni izvođač prljavih poslova je napravio i mali podvig.
Naime, iako je imao ograničeni broj sekundi za objašnjenje njegovih planskih prioriteta oko razvoja Podgorice Ivan Vukoviće je u emisiji na Javnom servisu 20.maja, vjerovali ili ne, uspio da se uhvati i materije državnih neprijatelja. Na Vukovićevom spisku se našla moja malenkost.
Po svemu sudeći dosijei štabova oko Đukanovića o onima koji se bore za dekriminalizovanu državu, demokratski kontrolisanu vlast i zemlju koja bi funkcionisala na osnovu evropskih pravila, je po svemu sudeći litertura koja je najviše impresionirala najnovijeg partijskog denuncijanta, Ivana Vukovića, ako smo dobro razumjeli profesora univerziteta, vjerovatno na bruku univerziteta.
Ostavljamo ovu osobu, do nedavno lažno predstavljanu kao nezavisni analitičar koja je sada javno ofirana kao odgajani kadar DPS, po svemu sudeći iz one najbljutavije, popagandno – policijsko - skorojevićke kategorije.
Uzgred, utisak je da kandidat DPS-a za gradonačelnika potcjenio građane Podgorice nudeći im proizvodnju neprijatelja, umjesto ozbiljnih inicijativa za rješavanje nagomilovanih problema u nažalost sve više kriminalizovanom gradu.
Prelazimo na ono što je suština nametnute teme.
Naime, ono što se nalazilo u napisanim instrukcijama koje je patenetirani Vuković pročitao na Javnom servisu u debati o Podogorici je očigledan odgovor istih Đukanovićevih službi na moje nedavno ukazivanje na nekoliko nacionalno-ideoloških faza „predsjednika svih građana“ na njegovom putu od gazimestanskog do Nato rodoljuba - od srpskog, preko kvazi crnogorskog, sve do, sada već, antifasističkog borca.
Podsjetio sam tom prilkom i na sledeće: Ako je sramna deportacija muslimana bila rezultat mašinerije javnog linča jednog nacionalizma, kukavičko ubistvo glavnog urednika Duška Jovanovića drugog nacionalizma, upucana Olivera Lakić je žrtva istog ambijenta potjernica i poremećene svijesti, ovoga puta tragikomično smještenog u kontekst antifasističke borbe. Da je Milo Đukanović na određen način glavni protagonista ove tri faze čiji je zajedniči imenitelj kontinuirana kriminalizacija crnogorskog društva i besomučna proizvodnja državnih neprijatelja, zavisno od toga koju je državu branio.
E ovdje nastavlja Ivan Vuković, pa u emisiji o razvoju Podgorice u oči izbora otkriva državne neprijatelje.
Imajući u vidu da se denuncijant u studiu tokom rasprave o Podgorici bavio mojom radom u Italiji – na koji sam,uzgred, vrlo ponosan - očigledno je da su specijalne službe, neoprezno vratile samog Đukanovića na mjesto još jednog delikta. Predsjednik Crne Gore je na njegovu i crnogorsku bruku tužilačko-sudski procesuiran, jednom i isleđivan, u susjednoj Italiji gdje je na osnovu imuniteta i drugih pravnih trikova nekako izbjegao izdržavanje kazne. U tim spisima je istraga o Đukanoviću precizno centrirana u oblast regionalnog mafijaškog udruživanja i dijelatnosti. Ovo su činjenice, lako provjerljive. Ostaju za istoriju.
Činjenica je i da sam u više navrata nudio Đukanoviću ili ako on ne smije, nekom već drugom iz njegove, Marovićeve, Mugošine, Vukovićeve stranke da javno raspravimo njihovu i moju ulogu u prethodnom periodu – kada se već propagandni štabovi njome povremeno i obrađeno bave zatim je predajući specijalizovanim denuncijantima.
Dakle, da javno raspravimo teme vezane za državu, naciju, Miloševića ( ratno-koalicionog saveznika Đukanovićeve stranke, čovjeka koji je inspirisao Đukanovića za egzaltirano-poetske izjave o srpskom predsjedniku, osobu izabranu za predsjednika SRJ glasovima i to odlučujućim DPS a nakon raskola te stranke sa Momirom Bulatovićem), rat u Bosni, nacistički čin deportacije muslimana, ubistvo gl.urednika Duška Jovanovića, današnju pretežno kriminalizovanu i privatnu državu zarobljenih institucija. I dakako, da javno i vrlo rado, kada se i tome bestidno vraćaju, raspravimo Đukanovićevu i moju dijelatnost u Italiji.
Ako će im biti lakše sve možemo da raspravimo i na njima duhovno bližem „Pinku“, uz svu mučninu za taj uvezeni kič proizvod ogoljene propagande i prostakluka raznih vrsta, političko - duhovni portret Đukanovića i njegovih sledbenika.
Dvije su mogućnosti.
Da raspravimo teme koje dežurni denuncijanti pokreću – dakle, u dijalogu pred licem javnosti. Ili druga, da predstavnici vlasti, slično mlađem Vukoviću, nastave da izvršavaju zadatke, čitajući ono što im je napisano, onako upadljivo bijedno, uz huljske laži i, za svaki slučaj sa distance.
Da vidimo što će izabrati.
