Po javnoj neodgovornosti Đukanovićeve vlasti, mogla bi se naći veza imeđu dvije dramatično zabrinjavajuće pojave, na prvi pogled bez međusobne veze
Između s jedne strane besomučnog zaduživanja zemlje bez izgrađivanja održive ekonomije i s druge strane utjerivanja državno-nacionalnog identiteta umjesto njegovog izgrađivanja. Ove dvije pojave su itekako povezane, ne samo njihovim tvorcima, već i posledicama koje tek dolaze.Teške posljedice ostaju građanima, posebno novim generacijama.
Zato u nekoj kulminirajućoj fazi posledica ne treba isključiti da bi ovaj spoj zajednički proizveo težak, možda i nekontrolisni haos u zemlji. Dakle, materjalni i duhovno-politički. Tada možda neće biti primarno da li će ovdašnji proizvođači pseudo ekonomije i surogata duhovnog identiteta biti u zemlji ili bezbjedni u Dubaiju ili Beogradu. I da li će, u moguće novom populističkom ciklusu, cijenu na političko-pravnom planu platiti neki sporedni izvršilac direktiva.
Iako je najnovije potezanje za represivnim mjerama utjerivanja identiteta izazvalo viceve i neslučajno mnoge šaljive interpretacije, tema ostaje ozbiljna.
Jasno je svakom prosječno obrazovanom da su simboli, uključujući i himnu, spoljni oblici identiteta. Ako u tim spoljnim oblicima identiteta vladaju raskoli, često primitivno manifestovani sa više strana, može se zamisliti kako je tek, u uslovima vrijednosno zapuštenog društva, teško i otužno stanje na planu onog suštinskog, intimnog pojmanja identiteta.
Primjetno je u najnovijoj političkoj sagi da poslednje mjere represivnog tretiranja identiteta nije mnogo bučno propratio propagandni orkestar partijskih vojnika i uslužno-korumpiranih intelektualaca.
Moguće da još ziheraški mjere ko je od šefova sve ovo pokrenuo ili se čak i njima čini da je predloženo apsurdno u ideji i primjeni.
Jedno od takođe sumornih pitanja koje se pokreće u istom kontekstu se odnosi na tkz. kulturno-akademsku sredinu i javnost. Da li iz kvantitativno impozantnog broja nominalnih naučnika, univerzitetskih profesora, akademika, isto tako ogromnog broja zvučnih institucija, dakle u vremenu - nikada više obrazovnih titula i nikad manje znanja u Crnoj Gori – može čuti neki makar zalutali glas razuma o ovoj temi. Kao doprinos izgrađivanju ozbiljne vizije države u kojoj, bar za početak simbole treba urediti s ciljem zajedništva, a ne podijela. Uz demokratsku kulturu, poznavanje istorije, njenih svijetlih i tamnih strana, nove realnosti Crne Gore pa i na etničkom planu, duha modernog vremena. Sve to s težnjom ka rješenjima na bazi zajedništva postignutog konsenzusom.
Do tada opsesija trajanja na vlasti praćena praksom materijalnog zaduživanja zemlje i njenog duhovnog razgrađivanja se nastavlja.
Teže posledice, prije ili kasnije, neminovno dolaze.
