A za potrebe bestidnog sluganstva Đukanovićevim službama glavni urednik “Pobjede” Đuranović je, u svojim neslučajnim obavezama, podigao i rezervni sastav, što nažalost pokazuje kontinuitet bijede lista u dužem periodu
Donekle je očekivano da, vjerovatno, glavna kreatura režimskog novinarstva u Crnoj Gori Draško Đuranović ima dosta posla u aktuelnom trenutku totalnog urušavanja sistema najnovijim korupcionaškim skandalima vlasti.
A za potrebe bestidnog sluganstva Đukanovićevim službama glavni urednik “Pobjede” Đuranović je, u svojim neslučajnim obavezama, podigao i rezervni sastav, što nažalost pokazuje kontinuitet bijede lista u dužem periodu.
Naime, autor ispljuvka u današnjem broju, razumije se, nedostojan pomena imenom, koji se bavi predsjednikom Demosa, je jedan od primjera dugog trajanja poltronstva i prljavih poslova nesretne “Pobjede”, dosledno prateći Đukanovića, Marovića i DPS u svim njihovim nacionalno-hučkačko- ideološkim fazama od srpskog do kvazicrnogoskog nacionalizma - perioda u kome je pravi kontinuitet zapravo kriminal oko vrha vlasti. I nažalost kriminalizacija crnogorskog društva.
Pošto se u najnovijoj operaciji, u dva bezprizorna teksta u “Pobjedi”, dakle u kakofoniji istog propagandnog zadatka provlače iste laži – jasno je da imputi listu i autorima dolaze iz policijsko-mafijaških dosijea, tog hibridnog sastava lokalnih boja, koje u dužem periodu, potvrđeni i na zajedničkim projektima, krase Đukanovićev način vladanja.
Nismo sigurni da su Draško Đuranović i službe Mila Đukanovića izabrali za njih najbolju temu, pominjući Italiju, makar ih zov za laganjem odveo tamo.
Naime, između Crne Gore, Dubaja i Sen Tropea..., Milo Đukanović je imao seriju procesuiranih skandala kriminalne materije baš u Italiji gdje je morao, na trajnu bruku Crne Gore, da traži izuzeća od sudsko tužilačkih procesa, moleći to imunitetom crnogorskog državnika.
Iz sabirnog centra za difamaciju izvođači u “Pobjedi”su dobili još jednu posebnu laž koja im se valjda i najviše dopala, zato je gebelsovski ponavljaju, a koja u faktičkoj ravni opet stiže do Đukanovića i njegovih službi.
Inače, činjenice govore da srpski nacionalista kojeg pominju, nije imao baš nikakve veze sa nekadašnjim ambasadorom SRJ u Rimu, sada poslanikom i predsjednikom Demosa. Takođe, kao što je javnosti poznato, predsjednik Demosa nikada nije imao nikakve veze ni sa crnogorskom, ni sa srpskom mafijom, niti u njihovom objedinjenjom izdanju. Ni u Italiji, niti u Crnoj Gori.
I tu je neka muka, razlog za dodatnu mržnju, plaćenih, najčešće prisutnih u finansijsko- korcionaškim zapletima, osoba kojima je zadata propaganda lažima prirodna stvar.
Ako se Milo Đukanvić, koji istina zbog ogavnih afera ima razloga da se znoji ovih dana, ili neko iz njegovih službi koji daju zadatke ,,Pobjedi”, javno pojave istom temom, predsjednik Demosa će se rado oglasiti, na pokrenute teme, u interesu javne istine.
Moglo bi tada biti i zanimljivo, recimo obznaniti da tragovi pomenutog srpskog nacionaliste, posebno njegovog rimskog zaštitinika i finansijera stižu - do koga drugog, nego do samog Đukanovića - i to u fazi “obnovljene državnosti Crne Gore” i “kontinuirano obnavljanog džavnog kriminala u Crnoj Gori”.
Zato bi bilo dobro da se nalogodavci mizernih kleveta i laži u “Pobjedi” oglase javno. Valjda ne misle da će se neko ozbiljan glibati sa njihovim izvođačima radova, toj zaista posebnoj, vjerujemo ipak malobrojnoj, sorti ljudi u Crnoj Gori.
