Vlast je serijom autokratskih poteza i političkih manevara, a poslednji je aktiviranje neozbiljnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, sve učinila da izbornu godinu učini što je moguće više haotičnom. Opozicija svojim javnim djelovanjem i ponašanjem mora da pruži garancije da će vođenjem države garantovati njenu stabilnost, demokratski razvoj i ekonomski prosperitet, poručio je predsjednik Demosa Miodrag Lekić.
U ovom trenutku nema ni minimalnih uslova za održavanje demokratskih izbora. Složeno pitanje odnosa države i crkve nije trebalo rješavati jednim neozbiljnim, pravno i politički problematičnim zakonom koji predstavlja nastavak partijskog kongresa DPS drugim sredstvima. To je, između ostalog, kazao u razgovoru za naš portal poslanik i lider opozicionog Demosa Miodrag Lekić.
Kako komentarišete postojeću političku situaciju u državi?
Lekić: I sadašnja haotična, pomračena zbivanja u zemlji pokazuju da državna zgrada nije postavljena na čvrstim temeljima. Umjesto izgrađivanja temelja države, a to znači pravne države integrisanih građana - vrh vlasti uporno nastoji da oblikuje društvo nedemokratskim, demagoškim upravljanjem i cikličnim ideološkim, sada i vjerskim, zaokretima.
Sve je podređeno cilju trajnog ostajanja na vlasti, prije svega sistemom predizbornih manipulacija. Počev od brutalnog kršenja zakona i Ustava sve do aktiviranja nemoralnih i riskantnih projekata raspirivanja podjela i mržnje u zemlji.
Očekujete li skoro smirivanje tenzija i neki dogovor između režima i Mitropolije crnogorsko-primorske SPC oko spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti?
Lekić: Po ovom projektu, čija je funkcija i skretanje pažnje sa kriminala i korupcije, tih osnovnih bolesti crnogorskog društva, zemlja od 620 hiljada stanovnika se sve više oblikuje kao zbir etničkih pluraliteta. Zato već imamo paralelne, ne samo političko-etničke svijesti već i paralelne živote etničkih grupa. Sa sve većom sviješću o svojim političkim centrima van Crne Gore.
A čitav ovaj suludi proces podjela i suštinski razbijanja zemlje vodi Đukanović i društvo oko njega koji su se u ovoj fazi samoproglasili za svete čuvare Crne Gore. Na planu realnih procesa sve je ovo uvod u federalizaciju, možda u daljem procesu konfederalizaciju zemlje, da ne idem dalje. O tome sam više puta govorio u skupštini, imajući utisak - glasom u pustinji.
Dio ovog procesa, dakle projekta podjela, mržnje i manipulacija su i aktuelne tenzije u zemlji.
Na prvom sastanku predstavnika Vlade i SPC u Crnoj Gori održanom prošlog petka nije bilo konkretnih dogovora. Prema Vašem mišljenju prijeti li Crnoj Gori neka vrsta eskalacije sukoba ukoliko ne bude kompromisa?
Lekić: Jedno objektivno krupno, složeno pitanje, sa svim istorijskim zamršenostima, dakle odnosa države i crkve je trebalo rješavati javno odgovornim odnosom. Prije svega ozbiljnošću. Svakako ne neozbiljnim, pravno i politički problematičnim zakonom. Nisam bio naročito vidovit kada sam u skupštini ukazao da će takav zakon proizvesti haos, predlažući njegovo povlačenje i doradu.
Valjda svi znamo da je taj zakon bio nastavak partijskog kongresa drugim sredstvima. On ima loše sakrivenu suštinu, formu i cilj. Suština tog zakona je projekat – ćeranja nekoga. I to u pravnoj formi – sačekuše. Cilj je da nakon “ćeranja” Milo Đukanović, sada već pasionirani istoričar i sociolog religije, instalira neku crkvu po svojoj želji. Napuštajući trajno ili privremeno onu sa kojom je najviše sarađivao i do poniznosti saopštavao svoju vjernost.
Pritom se zaboravlja da ovaj zakon omogućava nekoj novoj vlasti da i ona po želji instalira neku svoju crkvu. Pri ovako proizvedenom poremećaju u zemlji i kada je sav ovaj avanturizam vlasti izazvao posledice naglo je otkriven magičan pojam koji se zove – dijalog. Ovo nadmudrivanje kojim vlast izbjegava suštinu problema i moguće rješenje će izgleda potrajati. A najavljeni prelazak države i crkve na ekspertsku fazu rada, ako smo sve to dobro razumjeli, zvuči dosta groteskno.
Ako vlada ili onaj koji njoj naređuje se ne opredijeli za ozbiljnije izmjene tog zakona ne vidim rješenje situacije. To znači da u izbornoj godini neće biti glavna tema kako završiti parabolu korupcije, kako omogućiti građanima ekonomski i kulturno dostojniji život, kako usvojiti evropske standarde i sl.
Kada bi se kojim slučajem došlo do rješenja izmjenama diskriminatorskih normi - smatram da bi ista vlast trebalo da radi, ovoga puta ozbiljno, u širem zamahu i sastavu, na temeljnom uređenju ove materije. Javno i kompetentno, sve do pravog rješenja, naravno za dobro Crne Gore.
Osim konsenzusa oko potrebe smjenjivanja Demokratske partije socijalista sa vlasti, da li uopšte postoji saglasnost oko nečega u opoziciji?
Lekić: Mislim da je opozicija odbolovala sve opozicione bolesti i da bi trebalo da je, bar njen najveći dio, u novoj fazi. Ruku na srce i dosadašnji domašaji opozicije nisu bili vezani samo za njene interne teškoće. Treba priznati da se teško mogla osvojiti vlast pri onolikim izbornim neregularnostima. Udruženi poduhvati vlasti, poput sistema “Snimak” jesu čudovišna dostignuća kojima nije lako doskočiti.
Ukratko, ostaju dva suštinska zadatka opozicije. Prvi, kredibilno demistifikovanje pravog stanja u zemlji i nezakonitog, neodgovornog djelovanja nekontrolisane vlasti. Drugi, opozicija svojim javnim djelovanjem i ponašanjem mora da pruži garancije da će vođenjem države garantovati njenu stabilnost, demokratski razvoj i ekonomski prosperitet.
Demos je svjestan ovih zadataka, zato će i dalje na javno odgovoran način doprinositi prevazilaženju ovakvog, duboko degenerativnog stanja u zemlji i doprinosti neophodnim promjenama građenja evropske, pravne, demokratske Crne Gore. Drugi zadatak je u ovom trenutku najvažniji.
Kako ocjenjujete sve učestalije glasine da postoji sukob u vrhu DPS na relaciji Đukanović-Marković? Da li je to još jedan njihov politički manevar ili u vladajućoj partiji zaista postoji tzv. zdravo tkivo?
Lekić: Ne bih trošio vrijeme na nagađanje o tzv. zdravom tkivu, toj imaginarnoj kategoriji u stranci koja više liči na neki sinod gdje su vjernost dogmi i živom svecu, hoću reći šefu stranke, ispred samostalnog rasuđivanja.
Na premijeru Markoviću je izbor da li će dozvoliti da ga Đukanović i dalje čini nebitnim, otvoreno ga ponižavajući stalnim javnim instrukcijama, uzgred van ustavnog mandata predsjednika države. Tako je dan prije rasprave o spornom zakonu kada smo vodili takozvani dijalog u Skupštini na kojoj je premijer Marković učestvovao, Đukanović javno saopštio i presudio da nema povlačenja zakona. Time je i raspravu i samog Markovića sveo na farsu. I prije par dana upravo dok se odvijao dijalog između crkve i premijera, predsjednik sekularne države Đukanović se ovoga puta iz Minhena opet bavio crkvom, opet je htio da se osnuje neka nova crkva, opet u nekoj novoj verziji, više se i ne zna koja je poslednja – što je očigledno pogoršavalo atmosferu mogućeg dogovora u Podgorici.
Nekada se stiče utisak da Marković ipak nije materijal onih već viđenih prvaka lutkarskog pozorišta na dvoru, poput Vujanovića koji ostaje još uvijek neprevaziđen i nezaboravan u tome.
Ako je tako Marković bi mogao da pređe Rubikon – što sam mu nekoliko puta dobronamjerno saopštio u Skupštini - kojim bi pokazao ne samo samopoštovanje i potreban državni format, već i da bi odgovornim obavljenjem funkcija iz ustavne nadležnosti doprinio dobru Crne Gore i njenih građana. U konkretnom slučaju prevazilaženju trenutnog stanja koje generiše ne samo paralizu političkog i institucionalnog stanja u državi već i dosta mučnu sliku naše zemlje, ovdje i u inostranstvu.
Nedavno se Demosu priključio poslanik Neđeljko Rudović. U kojoj mjeri ste uspjeli da konsolidujete stranku nakon raskola iz 2017. godine?
Lekić: Stranka je u suštini kontinuirano konsolidovana jer je zadržala svoja bitna određenja. Demos se održao - u svom ipak kratkom postojanju i kraćim smetnjama - kao ozbiljna, građanska stranka u pravom smislu te riječi, a sasvim daleko od političkih i nacionalnih ekstremizama. Nemajući namjeru da se prilagođavamo populističkim zahtjevima i demagoškim obećanjima, mi ćemo nastaviti da se obraćamo građanima koji samostalno rasuđuju i upravljaju svojom voljom.
Demos je i stranka multietničkog sastava. Među članovima Predsjedništva stranke imamo Crnogorce, Srbe, Albance i Bošnjake. U tom sastavu nikome i ne pada na pamet da autentično crnogorstvo izjednačava sa ovom Đukanovićevom konstrukcijom u kojoj se kombinuju demagoške, pseudo-crnogorske priče i vrlo prizemni interesi vrha vlasti i mnogih interesnih grupa. Niti da se Beograd, Tirana, Sarajevo ili Ankara smatraju svojim političkim centrima, još manje da se tamo ide po instrukcije.
Naša stranka je sasvim posvećena cilju konstituisanja Crne Gore kao demokratske, pravne, na zajedničkim vrijednostima ujedinjene zemlje. Radujemo se novoj, još bližoj saradnji sa poslanikom Rudovićem, sada već i u istoj stranci. Mi smo bliskost političkih stavova, ciljeva i ozbiljnih odnosa, koja su van svih kalkulantskih strategija, već potvrdili radom u zajedničkom klubu.
Da li postoje minimalni uslovi za izlazak opozicije na izbore, odnosno da li mogu biti dostignuti u preostalih par mjeseci? Ukoliko odlučite da učestvujete na izborima da li će Demos nastupiti samostalno ili u koaliciji?
Lekić: Očigledno je da nema, pa ni onih minimalnih uslova za demokratske izbore. Đukanovićeva vlast je serijom autokratskih poteza i političkih manevara, a poslednji je aktiviranje ovog neozbiljnog zakona, sve učinila da izbornu godinu učini što je moguće više haotičnom.
Sve je to urađeno uprkos i suprotno stavovima i ocjenama Evropske unije. Zato i očekujemo, kako zbog domaće javnosti, ali bogami i zbog njenog javnog kredibiliteta da se Evropska unija uključi u sadašnji proces, sve u ime usvajanja demokratskih i evropskih standarda ovdje. Što se tiče izlaska na izbore, obje opcije samostalnog ili koalicionog nastupa – ako opozicija na njima bude učestvovala – su otvorene. Razumije se, moguće koalicije bi se formirale na bliskim političkim, ideološkim i programskim stavovima.
Imate li utisak da je međunarodna zajednica, naročito Evropska unija pasivna u pogledu poslednjih događanja u Crnoj Gori i na prostoru Zapadnog Balkana?
Lekić: Ne bih rekao da je pasivna. Nova metodologija za prijem u EU je novi značajan momenat. Ona predstavlja korekciju prethodnog sistema pregovaranja, prilično birokratizovanog i papirnatog. I na našem primjeru se to vidjelo. Mi kao napredujemo u poglavljima a građani u tome ne vide nikakav boljitak ni u realnom životu niti primjećuju demokratizaciju, odnosno pobjedu evropskih standarda u zemlji. Tako je crnogorska elita savladala evropsku retoriku nastavljajući sa antievropskom praksom.
Povodom famoznog Zakona o slobodi vjeroispovijesti i posledica koje je proizveo sasvim razumijem, na prvi pogled, uzdržan stav EU. Oni bez sumnje posmatraju nastalu situaciju i nemam utisak da su stekli impresiju o potvrdi zrele i stabilne crnogorske države. Ukazali su da dijalogom treba razriješiti odnos države i crkve, što sigurno nije bila podrška usvojenom, i to na onakav način, zakonu.
Konačno, duhu i principu EU i zemljama članicama pripada dosledan princip odvojenosti države i crkve. Oni vjerovatno ne mogu ni da shvate da je šef države uplivom, i to na agresivan način, u crkvenu materiju mogao da tako lako krši ustav zemlje.
Podsjećam da je prilikom rada i velike javne diskusije o donošenju evropskog ustava, koji je zatim pretvoren u Lisabonski sporazum bilo pokušaja, i to ne samo od Vatikana, da se u preambulu najvišeg evropskog dokumenta ugradi rečenica o “hrišćanskim korijenima Evrope”. To je na kraju odbijeno. U ime principa odvojenosti države i religije.
Preuzeto sa portala FOS
