Forum žena DEMOS-a je dana 08.07.2020 godine održao prvo pravno savjetovalište pod nazivom “Otvorena vrata Foruma žena Demos-a”. Pravne savjete je davala uvažena advokatica Marija Radulović, a teme koje su se najčesće spominjale su bile sljedeće:
- Formiranje “Alimentacionog fonda”
Izdržavanje djeteta podrazumijeva obavezu redovnog učešća roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo u finansijskim troškovima kojima se podmiruju potrebe djeteta. Izdržavanje djeteta je obaveza roditelja, koja se, u zakonskim okvirima, utvrđuje srazmjerno njihovim mogućnostima, a u granicama potreba tražioca izdržavanja. Obaveza izdržavanja djece ima kako Ustavno utemeljenje, budući da proizilazi iz obaveze roditelja da brinu o djeci, da ih vaspitavaju i školuju, tako i zakonsko utemeljenje, detaljno regulisano Porodičnim zakonom.
Međutim, postojeća zakonska rješenja su često teško sprovodiva u praksi, a statistički podaci u vezi sa naplatom zakonskog izdržavanja poražavajući, tako da vrijeme, a i uporedna pravna rješenja iz zemalja regiona, ukazuju na potrebu adekvatne intervencije države u cilju ostvarivanja najboljeg interesa djeteta.
Crna Gora je, 23. oktobra 2006. godine, podnijela skucesorsku izjavu za set konvencija Ujedinjenih nacija, i samim tim, prihvatila standarde ustanovljene Konvencijom o pravima djeteta i obaveze koje proizilaze iz ovog međunarodnog dokumenta.
Tako, članom 27 Konvencije o pravima djeteta, propisano je da države-potpisnice priznaju pravo svakog djeteta na životni standard koji odgovara djetetovom fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvitku.
Ovim članom nameće se obaveza i prvenstvena odgovornost roditelja da obezbijede, u okviru svojih sposobnosti i finansijskih mogućnosti, uslove života potrebne za djetetov razvitak.
Međutim, istim članom države potpisnice, u skladu s nacionalnim uslovima i u okviru svojih sredstava, obavezale su se da će preduzeti odgovarajuće mjere da pomognu roditeljima i drugim odgovornim za dijete u ostvarivanju ovog prava, pa će u slučaju potrebe dati materijalnu pomoć i pomagati programe, naročito one koji se tiču prehrane, odijevanja i stanovanja. Takođe, države potpisnice su obavezne na preduzimanje svih odgovarajućih mjera kako bi obezbijedile da dijete dobije izdržavanje od roditelja ili drugih osoba koje imaju finansijsku odgovornost za dijete.
U Crnoj Gori godinama unazad govori se o formiranju ,,Alimentacionog fonda“, posebnog državnog fonda za izdržavanje djece, iz koga bi se djeci isplaćivalo izdržavanje, ukoliko roditelj, koji je na to obavezan, to blagovremeno ne čini. Na taj način bi se osiguralo da dijete ne bude uskraćeno za iznos izdržavanja duži vremenski period, tako da bi se obaveza prinudne naplate prebacila sa roditelja na državu, odnosno Fond bi, nakon isplate određenog iznosa izdržavanja djetetu, stekao pravo regresa prema roditelju koji nije ispunio svoju zakonsku obavezu izdržavanja.
Trenutni mehanizam naplate iznosa određenog pravosnažnim presudama za izdržavanje djeteta, uprkos zakonskim rješenjima, nije efikasan, imajući u vidu činjenicu da se veliki broj postupaka završava ili kroz obustavu izvršnog postupka, jer roditelj nema sredstava na kojima bi se moglo sprovesti izvršenje, ili kroz krivične postupke i osuđujuće presude, kojima se, ponovo, ne dolazi do cilja – odnosno naplate iznosa izdržavanja na koji dijete ima zakonsko pravo.
U određenim zemljama u regionu, to pitanje je adekvatno tretirano, sa aspekta učešća države u rješavanju ovog problema. Tako je, primjera radi, u Hrvatskoj još 2014. godine usvojen poseban zakon kojim se reguliše pravo na privremeno izdržavanje djece iz budžetskih sredstava države, u iznosu od 50% zakonskog minimuma izdržavanja, ukoliko njihov roditelj ne ispunjava obavezu plaćanja izdržavanja.
Pitanje učešća države u obezbjeđivanju djetetu Ustavom i međunarodnim dokumentima garantovanog standarda, tretirano je i u Slovenskom pravnom sistemu, osnivanjem tzv. Javnog garantnog fonda za izdržavanje, kao i zakonskim normama kojima je uređeno da, ukoliko Fond nije u mogućnosti da obezbijedi dovoljno sredstava za zadovoljenje potreba izdržavanja djece, za ovu potrebu se koriste sredstva iz državnog budžeta.
- Rodna ravnopravnost i pravo na nasleđivanje
Rodna ravnopravnost, koja podrazumijeva da država jemči ravnopravnost žene i muškarca i razvija politiku jednakih mogućnosti, izdignuta je na nivo ustavnog načela, i propisana članom 18 Ustava Crne Gore. Zakon o nasljeđivanju posebno normira jednakost vanbračnih srodnika u pogledu nasljeđivanja sa bračnim, jednakost srodnika iz potpunog usvojenja sa srodnicima po krvi, međutim, ovaj Zakon ne sadrži posebne norme koje tretiraju ravnopravnost muškaraca i žena u pogledu nasljeđivanja. Jednostavno, jednakost polova u nasljednom pravu ostvaruje se time što se i muškarci i žene na jednak način tretiraju – kao zakonski nasljednici koji ostvaruju pravo nasljeđivanja po nasljednim redovima.
Iskustveno, u sudskoj praksi je još uvijek dominantna praksa davanja negativnih nasljedničkih izjava od strane ženskih potomaka. Razlozi za davanje ovakvih izjava od strane žena su različiti, ali se u suštini svode na prihvatanje patrijarhalnih obrazaca ponašanja. Nasljednička izjava, da bi se smatrala punovažnom, morala bi zadovoljavati uslove propisane kako Zakonom o nasljeđivanju, tako i Zakonom o obligacionim odnosima, što između ostalog, podrazumijeva i da takva izjava mora biti izraz slobodne volje, te da ne smije biti data pod dejstvom prinude, prijetnje ili zablude.
Ono što je primjetno jeste da se sudovi i notari rijetko kritički i podrobnije odnose prema datim nasljedničkim izjavama. Ono što je zabrinjavajuće jeste što žene često nisu upoznate sa jednakim pravom nasljeđivanje, kao ni sa posljedicama davanja izjave o odricanju od nasljeđa – kod koje postoji zakonska pretpostavka da se odricanje odnosi i na potomke onog ko se odrekao od nasljeđa, osim ukoliko je izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime. To često dovodi do ,,prizivanja naknadne pameti,, i kajanja, što je posebno problematično jer se data nasljednička izjava, bilo da je riječ o odricanju ili primanju nasljeđa, ne može opozvati.
U posljednje vrijeme sve više sazrijeva svijest kod roditelja o ravnopravnosti djece. Samim tim sve je prisutnija praksa da roditelji preduzimaju pravne radnje (zaključivanjem ugovora o doživotnom izdržavanju, ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine u toku života itd), kako bi omogućili ravnopravnost u nasljeđivanju svoje djece, a samim tim istovremeno i preduprijedili eventualna neslaganja djece nakon njihove smrti.
Kontekst koji je važno razumeti je niska ekonomska nezavisnost žena u Crnoj Gori, koja zajedno sa patrijarhalnom tradicijom, može da bude opasna za žene koje se suočavaju sa pritiskom od strane porodice da se odreknu svog nasledstva. Žena bez imovine je ekonomski ranjiva i zavisna od muškaraca, što je najčešći razlog zbog koga žene ostaju u nasilnim zajednicama i nefunkcionalnim brakovima.
- Uslovi boravka i liječenja u Specijalnoj psihijatrijskoj bolnici u Kotoru
Uslovi boravka i liječenja u Specijalnoj psihijatrijskoj bolnici u Kotoru predmet su analize Evropskog Komiteta za sprječavanje mučenja već više od deset godina. Uprkos činjenici da su uslovi boravka i tretmana psihijatrijskih bolesnika daleko od zadovoljavajućih, evidentno je da nedostaje sistemski pristup rješavanju ovog problema od strane države.
U posljednjih par godina u ovoj ustanovi evidentirano je više slučajeva zlostavljanja mentalno oboljelih lica, u odnosu na koje je čak i Zaštitnik ljudskih prava i sloboda davao mišljenja kojima je, van svake sumnje utvrđeno da su podnosioci pritužbi zlostavljani u ovoj bolnici.
U jednom takvom mišljenju navodi se da je utvrđeno da standardi koji se odnose na obavezu pažljivog odabira osoblja, odgovarajuće obuke nemedicinskog osoblja, njihovog nadzora i rukovođenja od strane stručnog osoblja nisu ispoštovani. Primjera radi, u postupku pred Zaštitnikom, a zatim i u krivičnom postupku koji je vođen povodom ovog događaja, utvrđeno je da su, u najmanje dva slučaja, službenici obezbjeđenja, upravo u prisustvu medicinskih tehničara, udarcima kažnjavali pacijenta, koji je udaran u prisustvu drugih pacijenata, koji je fiksiran (vezivan) na očigled drugih pacijenata, a što je apsolutno suprotno standardima Evropskog komiteta za sprječavanje mučenja.
Iz video snimaka koji su dostavljeni Zaštitniku, a koji su takođe kao dokaz provedeni i u krivičnom postupku koji se vodio protiv službenika obezbjeđenja, jasno proizilazi da dijalozi osoblja – medicinskih tehničara i/ili pripadnika službe obezbjeđenja, ukazuju na pristustvo klime fizičkog kažnjavanja pacijenata i nekažnjivosti za takvo postupanje, kao i na apsolutno odsustvo empatije i razumijevanja za mentalno oboljela lica koja se LIJEČE na ovom odjeljenju, a što je nedopustivo i predstavlja ponižavajuže postupanje prema pacijentima.
Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste konstatacija u Mišljenju Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, u kojem se, između ostalog, navodi da je Bolnica propustila da preduzme opravdane i djelotvorne korake kako bi spriječila da se ponovi zlostavljanje pacijenta, uprkos činjenici da je rizik od toga bio realan, neposredan i predvidljiv!
Imajući u vidu prirodu posla osoblja koje obezbjeđuje mentalno oboljela lica, od ključne važnosti je da pomoćno osoblje bude pažljivo izabrano i da dobije odgovarajuću obuku, kako prije preuzimanja svojih dužnosti, tako i tokom obuke u službi, pri čemu ovakvo osoblje mora biti pažljivo nadzirano i rukovođeno od strane stručnog zdravstvenog osoblja.
Na obavezu poštovanja standarda koji se moraju primjenjivati kada je u pitanju obezbjeđenje i rad sa mentalno oboljelim licima, u više Opštih izvještaja, ukazivano je od strane Evropskog komiteta za sprječavanje mučenja. Štaviše, još u Opštem izvještaju koji je sačinjen prije punih 12 godina, EK je ukazao na činjenicu da zlostavljanje mentalno oboljelih lica u psihijatrijskim ustanovama obično vrši nemedicinsko – pomoćno osoblje. Dakle, uprkos neposrednom i veoma lako predvidljivom riziku od zlostavljanja mentalno oboljelih lica, ova ustanova je ipak za poslove obezbjeđenja mentalno oboljelih lica angažovala neadekvatno obučena lica, koja čak nisu bila ni upoznata sa načinom postupanja sa pacijentima.
Nažalost, svi ovi događaji za ishod nemaju utvrđivanje odgovornosti koja nesporno postoji na više nivoa. Zbog toga, obzirom na postojanje višegodišnje institucionalne svijesti u pogledu činjenice da je u pitanju sistemski problem, pasivnim odnosom prema njemu samo se dodatno doprinosi marginalizaciji mentalno oboljelih lica, koja su nečiji očevi, braća, sinovi, što je apsolutno nedopustivo.
