Prosto je nemoguće bitisati ovih dana a ne zapitati se gdje nestadoše čojstvo i junaštvo u Crnoj Gori? Jesu li vremena doista toliko teška da smo obesmislili ono čime smo se dičili ili smo kao ljudi poklekli pred, mora se priznati donekle, velikim izazovima ?
Juče i danas mržnja je preuzela glavni tok u našim govorima, pa i kod onih koji bi trebalo da se vode razumom. Ljubav i pomirenje su, izgleda kao po kazni, ostavljeni u nekom zapećku. Niko od nas nije prvi, a ni drugi, bitniji ili manje bitan. Prenebregavamo činjenicu da smo svi ljudi. Pričamo o demokratiji a rušimo sve norme koje su stubovi naše čovječnosti. Nikako da shvatimo da je govor mržnje prijetnja svim demokratskim vrijednostima.
Govor mržnje i verbalno nasilje, kojima smo svi svjedoci ovih dana, su ozbiljno rušenje ljudskih prava na različitost, slobodu mišljenja i izražavanja. I ne,ne možemo izricanje svojih stavova svrstati u ustavnu kategoriju slobode govora ako će ti stavovi sadržati prijetnje, izazivati nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti. I možda je nekom jezik brži od pameti, ali dozovimo se pameti sjutrašnjice radi.
I kad već spomenuh sjutrašnjicu, od silnih zastava raznih boja i dezena, gdje vidimo sebe i svoje potomstvo sjutra? Jesmo li svjesni da će nas posljedice današnjeg djeovanja sačekati sjutra ili svjesno to isto sjutra žrtvujemo radi današnjice? U tom uzročno-posljedičnom odnosu nađe se i dječja igra koja, ne nužno, kulminira nekim vidom nasilja. I valjda ako se ne vidi nije se ni desilo ali se ,na žalost, osjetilo. I to ostavlja nove posljedice. Zbog patološkog oblika komunikacije među vršnjacima jedna djevojčica sa svojom porodicom je proživjela velike traume. Zbog korišćenja govora mržnje kao sredstva manipulacije srednjoškolci u jednom internatu nemaju miran san. A u biti bi samo riječ. Izgleda nesvjesni njene težine, izrekosmo je pred djecom, prijateljima, u medijima, onlajn ili oflajn. Svjesno ili nesvjesno je koristimo kao sredstvo za ostvarivanje skrivenih, po nekad i nezakonitih,pa i nepravednih ciljeva. Šta smo ,na kraju, dobili ili ćemo dobiti ?
I da se vratim na početak. Možda smo kao ljudi poklekli, ali dajmo sebi šansu. Neka riječ bude most,njome spajajmo suprotne obale. Lijepom riječju postignimo jedinstvo različitosti jer u biti smo svi isti, ljudi.
Svetlana Agramović članica GO DEMOS
