Uz par regionalnih TV kanala koji sijaju u mraku, makar po jednim značajnim portalom u svakoj od zemalja regiona i sa armijom onih koji žele u Evropu tako što će ostati svoji na svome, rat za normalnost će biti dobijen.
Kada god krenu naša ludila, naše teške i žustre svađe na temu pošlosti, nacije, granica, jezika, prvenstva u regionu… i za tu svrhu vraćanje u jednu od najmanje dvije verzije istorije, pomislim kako nas doživljavaju neki dobronamjerni službenici Stejt departmenta, Forin ofisa, Ke dorseja, njihove kolege u Moskvi, Pekingu, Berlinu itd, zaduženi da prate situaciju na malenom i zanimjivom Balkanu. Vjerovatno su začuđeni i umorni od pokušaja da pohvataju sve nijanse jedne neobične drame koja se reprizira već više od vijeka. Sigurno su zgranuti da poslije toliko decenija čelnici par desetina miiliona ljudi nijesu u stanju da izađu iz mračne rupe međusobnog nerazumijevanja i mržnje koja se svako malo podgrijava.
Kako je moguće da se, suočen sa sumornom ekonomskom današnjicom i sjutrašnjicom, neko više bavi istorijom? Kako im nije jasno da će tako ostati vječiti marginalci, kako ne razumiju da samo međusobnom saradnjom mogu oporavljati svoje privrede, jačati na taj način svoje države i konačno steći makar nekakav ugled na međunarodnoj pozornici?
Smiješni smo u očima naprednog svijeta, a posljedice su tragične. Najbolji među nama odlaze bez namjere da se ikada više vrate. Naše exjugoslovenske države u najvećem dijelu postaju taoci partija, pohlepe i očuvanja moći. Mahom su predmet grabeža od strane moćnika.
U čemu je ovdje kvaka? Čini mi se prije svega u nepostojanju svijesti da bavljenje politikom znači služiti svom društvu. Zadržati moć ovdje još podrazumijeva širiti strah i sebe predstavljati kao garanta zaštite „nacionalnih interesa“. I to ponajprije od prvih susjeda. To neminovno znači neumorne pokušaje stavljanja pod kontrolu najuticajnijih medija i manipulaciju. Cilj je da glasač ne postane birač, da sluša, a ne da se pita, da slijedi, a ne da bude građanin. Otuda imamo i dalje žilava nastojanja da se u ex YU državama očuvaju zatvorena društva, u kojima se informacije filtriraju. Pošto je ovdje rijetka navika da se o dešavanjima kod komšija informišemo putem njihovih medija, eto često plodnog tla da se lako u očima jednih ocrne drugi. A, to lako dovodi do tenzija i vrlo brzo do širenja novog talasa međusobne mržnje. Onda probrani političari krenu da „brane“ dostojanstvo svoje mile otadžbine i za epilog dobijamo još jednu vožnju u krug. Zbližavanje, saradnja, povjerenje, poštovanje, radna mjesta, životni standard… ostaju utopija. Hejt Sloveni odzvanja.
Da li digitalno društvo može nadjačati i promijeniti zastarjeli sistem? Da li novi mediji, koji su na putu da preuzmu primat od raznih TV Bastilja, mogu utabati staze neke moderne verzije bratstva i jedinstva? Pesimisti će reći da je i to utopija, zato što se manipulacija sa TV ekrana najviše reprodukuje baš preko društvenih mreža. Optimisti smatraju da ne mora baš da bude tako jer je svaki građanin postao medij. Kao što se vjeruje da je uoči rata u BiH bilo mnogo više onih koji su željeli mir, ali da je prevladala agresivna manjina, tako je utješno danas vjerovati da je oko nas ipak više pristojnih i mislećih ljudi od baraba i botova. Uz par regionalnih TV kanala koji sijaju u mraku, makar po jednim značajnim portalom u svakoj od zemalja regiona i sa armijom onih koji žele u Evropu tako što će ostati svoji na svome, rat za normalnost će biti dobijen.
Neđeljko Rudović je novinar, profesionalnu afirmaciju stekao u Vijestima, bio je dopisnik najuglednijih regionalnih nedjeljnika i poslanik u Skupštini Crne Gore
