Jedan od ključnih problema sa kojima se žene-žrtve suočavaju jeste retrogradna sredina koja se kreće u okvirima apriorno-osuđivačkih stavova, pa do aposteriorno-lamentirajućih, i to tek onda kad nasilje poprimi fatalne oblike
Sa jutrošnje javne diskusije ''Stop nasilju nad ženama'', održane u okviru kampanje koju sprovodi Sigurna ženska kuća, poslato je nekoliko zastrašujućih poruka: svaka druga žena u Crnoj Gori je doživjela nasilje jednom u životu od strane muškaraca, a svaka peta samo u toku protekle godine. Ta statistika, osim te strane, otkriva još jednu: da je svaki drugi (!) muškarac makar jednom u životu vršio nasilje nad osobama ženskog pola.
Analogija bi mogla ići u beskraj: da je svaka porodica u Crnoj Gori uvučena u tu spiralu nasilja, a, nažalost, tek svaka dvadeseta žrtva spremna da zaista i progovori (prijavi) nasilje koje je pretrpjela, ili preživjela. Nažalost, nije mali broj onih žena koje nisu imale ''sreću'' da prežive te napade.
Jedan od ključnih problema sa kojima se žene-žrtve suočavaju jeste retrogradna sredina koja se kreće u okvirima apriorno-osuđivačkih stavova, pa do aposteriorno-lamentirajućih, i to tek onda kad nasilje poprimi fatalne oblike. Nadalje, nedostatak institucionalne volje da se nasilnici drastično kazne vodi samo do njihovog (ponovnog) ohrabrenja, dok, sa druge strane, nezaštićene žene bivaju (ponovno) sekundarno viktimizirane. Naredni vid ponižavanja već poniženih žena odnosi se na, uslovno rečeno, zdraviji dio društva – društva koje okreće glavu vodeći se stavom ''nije moja stvar'' – ne želi da se uključi u javne debate, diskusije, tribine i performanse, čime, svjesno ili nesvjesno, guraju žene u njihova getoizirana ostrva slobode, poput SŽK, ili, preciznije: ostavljaju ih na cjedilu.
Da bi se ovom užasnom i pogubnom trendu – trendu koji uništavajući ženu – uništava i cjelokupno društvo, potrebno je, osim podizanja svijesti, načiniti sledeće korake: izvršiti snažan i bezuslovan pritisak na institucije, time što bi sudske aktere koji oslobađaju nasilnike stavili na jednak stub srama, izvršiti snažan i bezuslovan pritisak na medije da vijesti o nasilju ne prenose u udarnim terminima samo u slučaju fatalnih ishoda, već da preventivno djeluju, te, u konačnom, izvršiti snažan i bezuslovan pritisak na cjelokupno društvo, ne bi li shvatili da ovo nije usamljen problem žena – već i svih nas.
Sve do tada, ovi gnusni, kukavički i neljudski napadi na ženu kao temelj civilizacije, neće biti samo napadi izolovanih i poremećenih muškaraca, već napadi izolovane i poremećene države, koja tom trendu, naprosto, ne želi da stane na kraj.
Piše: Vladislav Dajković
