Očigledno je da se broj otvorenih poglavlja u javnim istupima državnih zvaničnika koristi samo kao alibi za loše rezultate u suštinskom dostizanju standarda i kvaliteta života u samoj Uniji
Zaglušujuća buka svakodnevnih hvalospjeva o „impresivnom“ napretku Crne Gore na integracionom putu stvara nelagodu kod iole informisanijeg slušaoca. Da ne živimo ovdje, pa da ne znamo stvarno stanje stvari, naveli bi nas na pomisao da je riječ o nekakvom evropskom Singapuru, bezmalo tigar-državi evropskog jugoistoka. Međutim, situacija u zemlji je daleko od takve idile. Istina, određeni napredak u dinamici pregovaranja jeste postignut, ali je očigledno da je riječ samo o formalnom iskoraku. U ključnim poglavljima, 23 i 24, nema ozbiljnijeg progresa, kao ni u onom najobimnijem i finansijski najzahtjevnijem, vezanom za zaštitu životne sredine.
Očigledno je da se broj otvorenih poglavlja u javnim istupima državnih zvaničnika koristi samo kao alibi za loše rezultate u suštinskom dostizanju standarda i kvaliteta života u samoj Uniji. Tako ni građani nijesu u poziciji da osjete konkretne benefite od procesa pristupanja, što za rezultat ima pad povjerenja u EU, koji je konstantan u proteklih par godina.
Hoće li EU primiti Crnu Goru, u punopravno članstvo kroz princip regate ili kompozicije, pitanje je koje takođe sve češće dobija prostor u javnom diskursu. Konkretna dilema tiče se nepoznanice da li će napredak Crne Gore na integracionom putu biti vrednovan samo na osnovu vlastitog učinka ili će, pak, taj napredak biti posmatran kao dio zajedničkog paketa sa Srbijom. Dosad je Crna Gora ostvarila izvjesnu prednost na tom putu, otvorivši veći broj poglavlja od Srbije. Još jedna komparativna prednost tiče se okolnosti da Crna Gora nema famozno poglavlje 35, kroz koje će Srbija morati da definiše odnose sa Kosovom. Ipak, čini se da se toj okolnosti daje preveliki značaj, posebno ako se ima u vidu činjenica da je jedna de facto podijeljena zemlja-Kipar, članica Unije još od 2004. Na drugoj strani, crnogorske nedostatnosti na planu administrativnih kapaciteta predstavljaju značajnu kočnicu na evropskom putu. Gledano sa tog aspekta Srbija je svakako u znatno boljoj poziciji i to bi mogla iskoristiti za sustizanje Crne Gore. Dalje, Crna Gora za sada nije ostvarila značajniji napredak u najznačajnim poglavljima, a najobimnije i finansijski najzahtjevnije poglavlje 27, još uvijek nije ni otvoreno. Uzimajući u obzir kontekst, prije svega probleme u pogledu zaštite ulcinjske Solane, ostaje upitno kada će to poglavlje uopšte biti otvoreno. Osim toga, procjene govore da će našoj zemlji biti potrebno cirka milijardu i po eura, kako bi u potpunosti ispunila sve standarde koje Unija postavlja u ovoj oblasti.
Uzimajući u obzir prethodno navedeno, čini se da se procjene analitičara, kao i glasovi koji se mogu čuti sa zvaničnih evropskih adresa, o zajedničkom ulasku dvije zemlje, u ovom momentu ipak čine najrealnijim. Crna Gora nije iskoristila vrijeme većeg entuzijazma za proširenje u samoj Uniji, prije svega uradivši jako malo na planu borbe protiv korupcije na visokom nivou i kriminala. Na tom polju do danas nije ostvaren vidljiviji i suštinski napredak, te stoga nije ni realno nadati se da će Crna Gora pobijediti u „evropskoj trci“ sa Srbijom. Kako stvari stoje, u ovom momentu je najrealnije da budu izjednačene.
Posebno iritirajuće djeluje kada preko provladinih medija svakodnevno slušamo odu državi-predvodniku na Zapadnom Balkanu. U zemlji u kojoj su zdravstvo, kultura, obrazovanje i socijlna zaštita na nižim granama nego što su bili prije 30 ili 40 godina zaista je degutantno slušati o nekakvom liderstvu. Sa postojećim stopama rasta PROSJEČNI evropski standard dostići ćemo tek za 50 godina (slovima: PEDESET), i to je jedina realna slika stanja u našoj zemlji. Dotad ćemo biti lideri po fenomenu napuštanja zemlje od strane najsposobnijih, rasprodaji najznačajnijih resursa, korupciji, kriminalu i sličnim „indikatorima blagostanja“. Ali, kao da je to uopšte bitno. Bitno je da smo lideri!
Piše: Vuko Vlahović
